dalje
prethodno
stavke

Article

Intervju - Plaća li doista onečišćivač?

Promijenite jezik
Article Objavljeno 2021-02-10 Zadnja izmjena 2021-05-17
5 min read
Photo: © Perry Wunderlich, REDISCOVER Nature/EEA
U središtu zakonodavstva EU o okolišu pronalazimo jednostavnu, ali snažnu ideju: načelo „onečišćivač plaća”. To načelo se primjenjuje u obliku poreza, kazni i drugih mjera, kao što su kvote za emisije onečišćujućih tvari i Direktiva o odgovornosti za okoliš. O tom načelu, njegovim prednostima i nedostatcima razgovarali smo sa profesorom Geertom Van Calsterom.

Što je načelo „onečišćivač plaća”?

Načelo „onečišćivač plaća” jednostavno je načelo koje se temelji na zdravom razumu: onečišćivač - a to mogu biti akteri ili aktivnost koja je uzročnik onečišćenja - mora platiti kako bi ispravio pogrešku. To bi moglo podrazumijevati čišćenje onečišćenih područja ili pokrivanje troškova zdravstvene zaštite pogođenih osoba.

Povijesno gledano, to je vrlo snažan koncept za ublažavanje negativnih učinaka onečišćenja. Pružio je moralni i pravni imperativ za poduzimanje mjera. U hitnim slučajevima pomogao je u oblikovanju politika i mjera, čime je omogućeno odlučno djelovanje radi utvrđivanja izvora onečišćenja i odgovornosti za to, smanjenja razina onečišćenja i pružanja određene naknade pogođenim osobama. Primjerice, neke gospodarske aktivnosti za koje se zna da ispuštaju onečišćujuće tvari morale su postaviti filtre radi smanjenja emisija onečišćujućih tvari ili uspostaviti sektorske fondove za naknadu.

No čak i u jednostavnim slučajevima, kada se onečišćivač može utvrditi, provedba može biti otežana. „Krivac” možda nije u mogućnosti platiti, a matična korporacija ili dioničari ne mogu uvijek biti odgovorni za aktivnosti podružnice. Nemaju sve države dobro uspostavljen pravni okvir za rješavanje takvih slučajeva. Čak i ako imaju, pravni postupak često je vrlo dugotrajan i skup.

Nadalje, s vremenom se to načelo sve više primjenjuje na složenije slučajeve postojanog i učestalog onečišćenja, kao što je onečišćenje zraka koje proizlazi iz raspršenih izvora, pri čemu su pripisivanje odgovornosti i provedba još teži.

Kako možemo utvrditi tko kome mora platiti?

U slučajevima raspršenog onečišćenja nije jednostavno pronaći i identificirati onečišćivača te ga povezati s pogođenim osobama. Onečišćenje zraka može biti prouzročeno onečišćujućim tvarima

ispuštenim iz različitih izvora i s različitih lokacija, od kojih neke mogu biti u drugim državama. Također moramo razmišljati o pozitivnim ishodima i prednostima tih djelatnosti koje uzrokuju onečišćenje. Riječ je o proizvodima i uslugama, kao što su hrana, odjeća, prijevoz, od kojih imamo koristi, kako pojedinačno, tako i kao društvo.

Primjerice, djelatnosti koje izazivaju onečišćenja izvan EU možda utječu na tamošnje lokalne zajednice, ali matična tvrtka možda ima poslovni nastan u EU i europski potrošači uživaju u tim proizvodima. U tim je slučajevima teško svaliti odgovornost samo na gospodarski subjekt. Šire društvo često snosi troškove.

No troškovi ili šteta i koristi nisu ravnomjerno raspodijeljeni. Zajednice s nižim prihodima ili ranjivije skupine kao što su obitelji sa samohranim roditeljem obično žive bliže prometnicama i izloženije su onečišćujućim tvarima iz cestovnog prometa.

Postoje li dobri primjeri učinkovitih mjera?

Postoje dva različita pristupa. Prvi je usmjeren na pružanje pomoći onima koji su pogođeni, a za to postoji mnogo dobrih primjera u Europi. Ploče za prigušenje buke ili slične konstrukcije izgrađene duž autocesta mogu značajno smanjiti jačinu buke, pa tako i umanjiti štetu onima koji ondje žive.

Drugi pristup usmjeren je, prije svega, na ograničavanje ili sprječavanje onečišćenja ili štetnih djelatnosti. To bi moglo obuhvaćati nametanje poreza, kvota onečišćenja ili određena tehnološka rješenja. Primjerice, Europa uvodi čišća goriva ili postupno smanjuje emisije ugljika iz novih automobila. U nekim su sektorima emisijske jedinice stakleničkih plinova ograničene i njima se može trgovati. Neke od tih mjera usmjerene su na prilagođavanje cijene na način da to utječe na ponašanje potrošača. Slično tome, mnoge države članice sada naplaćuju po uzetoj ili iskorištenoj količini umjesto po broju slavina, što je znatno promijenilo način na koji upotrebljavamo vodu.
Postoje li nedostatci u načinu na koji primjenjujemo načelo „onečišćivač plaća”?

Nažalost, trenutačni sustav može se shvatiti i koristiti kao „dozvola za onečišćivanje”: sve dok možete platiti, odnosno ako si to možete priuštiti, smijete onečišćivati. To je usko povezano s nejednakom raspodjelom koristi i troškova tih djelatnosti koje uzrokuju onečišćenja. Problem nejednakosti također je u središtu globalnih pregovora o klimi, kako u pogledu povijesnih emisija (količina koju je svaka država dosad ispustila), tako i trenutačnih emisija po osobi. U idealnom svijetu svatko bi dobio jednak iznos ugljičnog kredita.

Drugi glavni nedostatak odražava se u činjenici da „plaćanje” gotovo nikada ne pokriva sve „troškove”. Zagađeno zemljište na starim industrijskim lokacijama može se očistiti kako bi ljudi ondje mogli živjeti. To je vrlo skup postupak, ali ne poništava nužno štetu nanesenu vodnim tijelima ili ljudima i životinjama koji ovise o toj vodi. Troškovi su često ograničeni na operativne troškove i ne odražavaju stvarnu vrijednost svih koristi koje dobivamo iz prirode.

Možemo li osmisliti sustav koji pokriva punu vrijednost?

Potreban nam je usklađen i globalan pristup koji će se baviti svim izazovima s kojima se suočavamo – degradacija okoliša, klimatske promjene, upotreba resursa i nejednakosti – na isti način kao što se to čini u sklopu  Globalnih ciljeva održivog razvoja. Europski zeleni plan usmjeren je na djelomičnu primjenu takvog razmišljanja u europske politike.

Da bismo pokrili stvarnu vrijednost, bio bi nam potreban mnogo ambiciozniji sustav oporezivanja, kako za porez na dobit trgovačkih društava, tako i za porez na dohodak, koji bi bio osmišljen tako da potiče održivije ponašanje. Troškove je potrebno integrirati nizvodno u smjeru potrošnje, ali i uzvodno u smjeru proizvodnje. Budući da su sustavi potrošnje i proizvodnje globalno povezani, integracija zahtijeva pristup koji nadilazi pravila i propise suverenih država.

Kako bi bio učinkovit, ovaj pristup potrebno je poduprijeti sustavom upravljanja u kojem djeluju regulatorna tijela koja mogu osigurati i provesti jednake uvjete poslovanja prema dobro utvrđenim pravilima. Na terenu će, pored ambicioznih poreza i zajedničkih standarda, biti potrebne mjere kao što su antidamping pristojbe i dodatne carine na ugljik te zajednički pristup prema subvencijama koje su štetne za okoliš. 

 

Professor Geert Van Calster
Voditelj Odjela za europsko i međunarodno pravo Pravnog fakulteta Leuven
Sveučilište u Leuvenu

 

Permalinks

Geographic coverage

Temporal coverage

Topics

Tags

Filed under:
Filed under: signals, signals2020
Radnje vezane za dokument