U prvom planu – Voda u gradu

Promijenite jezik
Article Objavljeno 2018-10-12 Zadnja izmjena 2019-02-15
10 min read
Pouzdanu opskrbu čistom vodom često uzimamo zdravo za gotovo. Iz slavine teče čista voda, a kada ju upotrijebimo, „prljava” voda otječe u odvodnu cijev. Velika većina Europljana kod kuće ima vodu koja je dobre kvalitete za piće i dostupna je 24 sata dnevno. Kratak trenutak između slavine i odvoda samo je mali dio ukupna putovanja vode. Gospodarenje vodom u gradu nije ograničeno na javne vodoopskrbne sustave. Klimatske promjene, širenje gradova i promjene riječnih slivova mogu dovesti do češćih i štetnijih poplava u gradovima, zbog čega se vlasti suočavaju sa sve većim izazovima.

 Image © D. Aydemir / EEA

Ljudi su se tijekom povijesti naseljavali i gradili gradove u blizini rijeka ili jezera. U većini slučajeva rijeke su donosile čistu vodu i odnosile onečišćenje. Kako su se gradovi širili, povećavala se potražnja za čistom vodom i odvodnjom onečišćene vode. U Srednjem vijeku većina europskih rijeka koje plove kroz gradove služile su kao prirodni odvodni sustavi. Nakon industrijalizacije od 18. stoljeća na dalje, rijeke su počele primati i onečišćujuće tvari koje su ispuštale tvornice. Ljudi koji nisu imali pristupa bunarima morali su uzimati vodu iz rijeke. To je bio naporan svakodnevni posao koji su većinom obavljale žene i djeca.

Otpadne vode koje su tekle niz ulice i veća gustoća naseljenosti uzrokovali su brzo širenje bolesti i mogli su imati katastrofalne posljedice za grad, njegovo stanovništvo i gospodarstvo. U zdravom gradu živjela je zdrava radna snaga koja je od ključne važnosti za gospodarski napredak. S obzirom na to, ulaganjem u javni vodoopskrbni sustav ne rješavaju se samo zdravstveni problemi koji nastaju zbog onečišćavanja vode već se smanjuju i gubitci za gospodarstvo koji nastaju zbog bolesti radne snage te se oslobađa vrijeme koje se prethodno trošilo na zahvaćanje vode.

Takve javne usluge nisu ništa novo. Već tisućama godina priznaje se da je dostupnost čiste vode od presudne važnosti za ljudsko zdravlje i kvalitetu života. Prije otprilike 4000 godina, stari Minojci na Kreti upotrebljavali su podvodne glinene cijevi za vodoopskrbu i odvodnju te vodokotlić s ispiranjem, što je otkriveno tijekom iskapanja palače u Knososu. Druge drevne civilizacije u cijelom svijetu gradile su slične odvodne sustave kako su se njihovi gradovi širili i suočavali se sa sličnim problemima.

Danas je važnost pristupa čistoj vodi i higijenskim uvjetima utjelovljena u ciljevima održivog razvoja Ujedinjenih naroda, posebno u cilju 6., „Osigurati pristup pitkoj vodi za sve, održivo upravljati vodama te osigurati higijenske uvjete za sve” Europske zemlje relativno su uspješne u tom području. U većini europskih zemalja više od 80 % ukupnog stanovništva povezano je na javni vodoopskrbni sustav.

Sve veća potražnja

Unatoč ulaganjima u infrastrukturu i tehnološkom napretku, gospodarenje vodom u gradovima — njezinim  priljevom i odljevom— jednako je složena zadaća kao i prije, a javljaju se i neki novi izazovi.

U mnogim gradovima problem nastaje zbog razine potrošnje. Više ljudi treba, pa stoga i koristi više vode. Danas približno tri četvrtine europskog stanovništva živi u gradovima i gradskim područjima. U nekima od tih gradova milijuni stanovnika žive na relativno maloj površini. Veličina grada u prošlosti je većinom ovisila o dostupnosti vodnih resursa u blizini. Mnogi gradovi u Europi, uključujući Atenu, Istanbul i Pariz, sada upotrebljavaju udaljene izvore vode koji su ponekad udaljeni od 100 do 200 kilometara. To preusmjeravanje vode može negativno utjecati na ekosustave koji ovise o toj rijeci ili jezeru.

Ovisno o veličini javne vodoopskrbne mreže, za opskrbu čistom vodom i prikupljanje otpadnih voda potrebna je mreža crpnih stanica koja može trošiti velike količine energije. Ako tu električnu energiju proizvode elektrane na fosilna goriva kao što su ugljen i nafta, javne vodne mreže mogle bi biti odgovorne za velike količine emisija stakleničkih plinova i stoga pridonijeti klimatskim promjenama.

Voda za javnu vodoopskrbnu mrežu obično je veće kvalitete nego u bilo kojem drugom sektoru jer se upotrebljava za piće, kuhanje, tuširanje i čišćenje odjeće ili suđa. Za potrošnju kućanstava u prosjeku se dnevno isporučuje 144 litre slatke vode po osobi, što ne uključuje recikliranu vodu, vodu koja se ponovno upotrebljava i desaliniziranu vodu. To je gotovo tri puta više od utvrđene potrebe za vodom za zadovoljavanje osnovnih ljudskih potreba. Nažalost, ne iskoristi se sva isporučena voda.

Rješavanje problema istjecanja i „gubitaka” vode

Moderne javne vodoopskrbne mreže sastoje se od mnoštva cijevi i crpnih sustava. Cijevi s vremenom pucaju i voda istječe. Čak 60 % isporučene vode može se izgubiti zbog istjecanja iz distribucijske mreže. Zbog pukotine u cijevi široke 3 milimetra može se izgubiti 340 litara vode dnevno, što je jednako potrošnji kućanstava. Rješavanjem problema istjecanja mogu se ostvariti znatne uštede vode. Na Malti se, primjerice, trenutačno upotrebljava 60 % vode u odnosu na razinu iz 1992., a to impresivno smanjenje ostvareno je većinom gospodarenjem gubitcima vode.

Voda se gubi i na kraju cijevi. Nadležna tijela i vodoopskrbna poduzeća mogu odrediti različite pristupe, uključujući politiku određivanja cijene vode (npr. naplaćivanje poreza ili tarifa na uporabu vode), poticanje uporabe uređaja za štednju vode (npr. na ručicama za tuš ili vodokotlić), obrazovne kampanje ili kampanje podizanja svijesti.

Kombinacijom mjera, uključujući cjenovne politike za uštedu vode, smanjenje istjecanja, ugrađivanje uređaja za štednju vode i učinkovitije kućanske aparate, moglo bi se pridonijeti uštedama do 50 % zahvaćene vode. Potrošnja bi se mogla smanjiti na 80 litara po osobi dnevno u cijeloj Europi.

Te moguće uštede nisu ograničene na količinu dostupne vode. Važnije je da se štednjom vode štedi i energija i drugi resursi koji se upotrebljavaju za zahvaćanje, crpljenje, prijevoz i preradu vode.

Pročišćavanje komunalnih otpadnih voda

Voda koja napušta naše domove onečišćena je otpadom i kemikalijama, među ostalim fosfatima koji se upotrebljavaju u proizvodima za čišćenje. Otpadne vode prvo se prikupljaju u sustavu prikupljanja otpadnih voda i potom pročišćavaju u posebnom postrojenju radi uklanjanja tvari koje su štetne za okoliš i ljudsko zdravlje.

Fosfor, kao i dušik, djeluje kao umjetno gnojivo. Višak fosfata u vodnim tijelima može dovesti do prekomjernog rasta određenih vodenih biljaka i algi. Time se smanjuje količina kisika u vodi što dovodi do gušenja drugih vrsta. Zakonodavstvom EU-a priznaju se ti učinci i propisuju stroga ograničenja u pogledu količine fosfata u različitim proizvodima, uključujući u deterdžentima za kućanstvo, što je posljednjih godina dovelo do znatnih poboljšanja.

Udio kućanstava povezanih na postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda razlikuje se diljem Europe. U središnjoj Europi ([1]), primjerice, stopa povezanosti je 97 %. Ta je stopa niža u zemljama južne, jugoistočne i istočne Europe, ali se posljednjih 10 godina povećala na približno 70 %. Unatoč tim znatnim poboljšanjima posljednjih godina, otprilike 30 milijuna osoba još nije povezano na postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda u Europi. Činjenica da nisu povezani na zajedničko postrojenje za pročišćavanje ne znači nužno da se sve njihove otpadne vode ispuštaju u okoliš bez pročišćavanja. U rijetko naseljenim područjima trošak povezivanja kuća na zajedničko postrojenje za pročišćavanje mogao bi biti znatno veći od ukupnih koristi te se otpadne vode iz tih kuća mogu prerađivati u malim postrojenjima, što bi predstavljalo dobro gospodarenje vodom.

Nakon pročišćavanja iskorištena voda može se vratiti u prirodu gdje može obnoviti rijeke i podzemne vode. Međutim, neke onečišćujuće tvari ne mogu se ukloniti čak ni u najnaprednijim postrojenjima za pročišćavanje, posebno mikroplastika i nanoplastika koja se često upotrebljava u proizvodima za osobnu njegu. Neovisno o tome, posljednja analiza Europske agencije za okoliš pokazala je da rijeke i jezera u europskim gradovima postaju čišći, zahvaljujući poboljšanjima u projektima pročišćavanja i obnove otpadnih voda.

Druga mogućnost jest izravna ponovna uporaba vode nakon pročišćavanja, ali dosad se godišnje ponovno upotrebljavalo samo otprilike 1 milijarda kubičnih metara pročišćenih komunalnih otpadnih voda[xiii], što je približno 2,4 % pročišćenih komunalnih otpadnih voda ili manje od 0,5 % godišnjeg zahvaćanja slatkovodne vode u EU-u. Europska komisija priznala je moguće koristi ponovne uporabe vode i u svibnju 2018. predložila je nova pravila za poticanje i olakšavanje ponovne uporabe vode u EU-u za navodnjavanje u poljoprivredi.

Masovni turizam u doba klimatskih promjena

Javlja se i pitanje upravljanja masovnom potražnjom. Mnogi europski glavni i obalni gradovi popularna su turistička odredišta. Kao primjer opsega tog problema treba promotriti šire područje grada Pariza. Tijekom 2017. državna su tijela morala osigurati čistu vodu i pročišćavanje otpadnih voda ne samo za 12 milijuna lokalnih stanovnika već i za približno 34 milijuna turista. Turisti zapravo čine približno 9 % ukupne godišnje potrošnje vode u Europi.

U nekim slučajevima treba uzeti u obzir niz čimbenika. Barcelona je grad s približno 1,6 milijun stanovnika u području u kojem prirodno postoji nestašica vode. Prema podacima gradskih vlasti  taj grad je 2017. posjetilo 14,5 milijuna turista. Zbog nekoliko uzastopnih  godina velike suše č, 2008. je došlo do dotad neviđene nestašice vode. Prije ljetne sezone samo 25% kapaciteta gradskih spremnika bilo je ispunjeno vodom. Povrh kampanja podizanja svijesti i drastičnog smanjenja potrošnje, Barcelona je morala uvoziti vodu iz drugih dijelova Španjolske i iz Francuske. Brodovi kojima se prevozi pitka voda počeli su u svibnju istovarivati svoj vrijedan teret u luci.

Od tada su poduzete brojne mjere. Grad ulaže u postrojenja za desalinizaciju, u ponovnu uporabu vode te je osmišljen plan za štednju vode. Unatoč tim mjerama, Barceloni i dalje prijeti nestašica vode, zbog čega se vode javne rasprave. Predviđanja klimatskih promjena za sredozemnu regiju upućuju na ekstremnije toplinske valove i promjene u količini oborina. Drugim riječima, mnogi gradovi na Sredozemlju suočit će se s problemima većih vrućina i nestašice vode.

Suočavanje s prekomjernom količinom vode

Nestašica vode može biti velik problem, ali i prekomjerna količina vode može imati katastrofalne posljedice. Prag je 2002. doživio katastrofalne poplave u kojima je poginulo 17 osoba, a 40 000 je moralo biti evakuirano. Grad je pretrpio štetu u iznosu od 1 milijarde EUR. Od tog katastrofalnog događaja, grad je mnogo ulagao u razvoj najnaprednijeg sustava obrane od poplava koji se većinom temelji na „sivoj infrastrukturi” – umjetne betonske strukture, kao što su nepokretne i pokretne prepreke i sigurnosni ventili u kanalizacijskoj mreži duž rijeke Vltave. Procijenjeni ukupni trošak tih mjera iznosio je 146 milijuna EUR do 2013., ali analiza troškova i koristi pokazala je da će koristi biti veće od troškova čak i da se u sljedećih 50 godina ponovo dogodi samo jedan događaj kao što je bio onaj 2002.

Prag nije jedini grad kojem prijete riječne poplave. Prema grubim procjenama, s tom opasnošću suočeno je 20 % europskih gradova. Zatvaranjem tla u gradskim područjima (tj. pokrivanje tla infrastrukturom kao što su zgrade, ceste i pločnik) i prenamjenom močvarnog tla smanjuje se mogućnost prirode da upija višak vode i time se povećava ranjivost grada na poplave. Iako se siva infrastruktura upotrebljavala stoljećima, ona ponekad može biti nedostatna, pa čak i štetna, posebno budući da klimatske promjene uzrokuju ekstremnije vremenske uvjete koji mogu dovesti do poplava. Nadalje, vrlo je skupa i može nizvodno povećati rizik od poplava. Moglo bi biti jeftinije raditi s elementima prirodnog krajolika (koji se često nazivaju „prirodnim rješenjima” ili „zelenom infrastrukturom”), kao što su poplavna područja ili močvarna zemljišta, koje je i jeftinije održavati i koji nisu štetni za okoliš.

Prekomjerne količine vode uzrokovale su probleme i u Kopenhagenu. Tamo to nisu bile poplave već obilne kiše. Obilne kiše četiri su puta u posljednjih nekoliko godina uzrokovale velike štete u Kopenhagenu. To se posljednji puta dogodilo 2011. kada su troškovi štete iznosili 800 milijuna EUR.

U Planu upravljanja cijepanja oblaka u Kopenhagenu, koji je donesen 2012., procijenjeni su troškovi različitih mjera. Problemi se ne bi riješili samo daljnjim ulaganjima u sustav odvodnje jer bi ta ulaganja trebala biti vrlo velika, a grad bi svejedno mogao biti poplavljen. Prema tom planu najbolje bi funkcionirala kombinacija tradicionalne „sive infrastrukture” i prirodnih rješenja. Povrh proširenja sustava odvodnje, u Kopenhagenu se do 2033. provodi približno 300 projekata usmjerenih na bolje zadržavanje vode i odvodnju. Oni uključuju osiguranje više zelenih površina, ponovno otvaranje potoka, izgradnju novih kanala i izgradnju jezera.

Neovisno o tome je li riječ o osiguravanju pouzdane opskrbe čistom vodom, pročišćavanju otpadnih voda ili pripremama za poplave ili nestašicu vode, za gospodarenje vodom u gradu nedvojbeno je potrebno dobro planiranje i predviđanje.

 

 



([1])            za potrebe ovih procjena upotrebljavaju se sljedeće grupacije: zemlje središnje Europe uključuju Austriju, Belgiju, Dansku, Njemačku, Luksemburg, Nizozemsku, Švicarsku i Ujedinjenu Kraljevinu; zemlje južne Europe uključuju Grčku, Italiju, Maltu i Španjolsku; zemlje jugoistočne Europe uključuju Bugarsku, Rumunjsku i Tursku i zemlje istočne Europe uključuju Češku, Estoniju, Mađarsku, Latviju, Litvu, Poljsku i Sloveniju, Hrvatsku.



 

Povezani sadržaj

Novosti i članci

Povezani pokazatelji

Related infographics

Povezane objave

Vidi također

Geographic coverage

Temporal coverage

Radnje vezane za dokument
Filed under: ,
Europska agencija za okoliš (EEA)
Kongens Nytorv 6
1050 Kopenhagen K
Danska
Telefon: +45 3336 7100