Energija u Europi – stanje stvari

U svibnju 2016. portugalska Udruga za obnovljivu energiju objavila je da je Portugal svoje potrebe za električnom energijom ispunio u potpunosti iz obnovljivih izvora četiri dana za redom – odnosno točno 107 sati. Takva postignuća postaju sve češća u cijelom EU-u. U određenim danima Danska može proizvesti više od 100 % svojih potreba za električnom energijom samo iz energije vjetra i imati dovoljno viška za napajanje dijelova Njemačke i Švedske energijom.

Europa troši manje energije i manje fosilnih goriva

Iz obnovljivih izvora energije osigurava se sve veći udjel energije koja se upotrebljava u Europi. No najveći udjel potrošene energije u EU-u još uvijek dolazi iz fosilnih goriva (72,6 % u smislu bruto kopnene potrošnje 2015.), iako se njihov udjel u energetskoj mješavini neprestano smanjuje.

Slično tome, ukupna potrošnja energije u Europi u razdoblju od 2005. do 2015. smanjila se za više od 10 % te je 2015. iznosila gotovo 1 630 milijuna tona izraženo u količini nafte (Mtoe)[1]. To znatno smanjenje rezultat je poboljšanja energetske učinkovitosti, povećanja udjela energije iz hidroelektrana, vjetroelektrana i solarnih fotonaponskih izvora, strukturnih promjena u gospodarstvu i gospodarske recesije 2008. Tomu su pridonijele i toplije zime jer se smanjila količina energije koja se troši za grijanje.

Proizvodnja električne energije

U mnogim je sektorima odmak od fosilnih goriva znatan. Najveće smanjenje u razdoblju između 1990. i 2015. bilo je u proizvodnji električne energije iz ugljena i lignita, koja je uglavnom zamijenjena proizvodnjom električne energije iz prirodnog plina tijekom 1990-ih sve do 2010., uglavnom zbog smanjenja cijena plina. Međutim, u novije vrijeme prirodni plin izgubio je na popularnosti zbog kombinacije čimbenika. Među tim su čimbenicima sve veća proizvodnja električne energije iz obnovljivih izvora, ali i gospodarska kriza 2008., što je smanjilo ukupnu potražnju za električnom energijom. Važnu ulogu u tome imali su i porast cijene plina potaknut indeksacijom cijena plina prema nafti i niske cijene ugljika zbog viška emisijskih kvota na tržištu.

Jasno je da se zamjenom ugljena i nafte čišćim alternativama doprinosi znatnom smanjenju emisije stakleničkih plinova, osobito u sektorima tijesno povezanima s potrošnjom električne energije. Štoviše, tom zamjenom pridonosi se i postojećem energetskom prijelazu u Europi s energetskog sustava koji se uglavnom temelji na fosilnim gorivima na sustav koji se temelji na obnovljivim i čistim izvorima energije.

U EU-u je 2015.  proizvedeno 26,5 % električne energije iz nuklearne energije, koja i dalje ostaje jedan od najvećih izvora za proizvodnju električne energije nakon fosilnih goriva i obnovljivih izvora. Nakon nesreće u Fukushimi 2011. nekoliko zemalja EU-a namjerava krenuti s rastavljanjem nuklearnih postrojenja. Troškovi proizvodnje nuklearne energije u nekim su zemljama porasli zbog dodatnih ulaganja u održavanje i sigurnosne mjere, što električnu energiju iz nuklearnih izvora čini skupljom, a time i manje konkurentnom u usporedbi s električnom energijom iz drugih izvora. Poznato je i da takvi nuklearni incidenti utječu na javno mnijenje. Zbog promjene javnog mišljenja i uzevši u obzir rastuće troškove, neke su vlade odlučile staviti nuklearne elektrane izvan pogona i/ili ulagati u druge izvore energije.

Kada počnu s radom, energetska postrojenja mogu proizvoditi električnu energiju desetljećima. Pri odabiru izvora energije koji će se upotrebljavati za proizvodnju električne energije potrebno je uzeti u obzir postojeća i planirana postrojenja te njihove kapacitete i vijek trajanja. Ako se to ne uzme u obzir, rezultat može biti ulaganje u nove elektrane temeljene na fosilnim gorivima. Takve ulagačke odluke treba poduzeti uzimajući u obzir i dugoročne klimatske ciljeve EU-a.

Povećanje upotrebe obnovljivih izvora energije

Upotreba obnovljive energije vrlo se brzo povećala od 2005., što je uvelike iznenadilo mnoge sudionike na tržištu. Taj se rast može pripisati politikama potpore obnovljivim izvorima energije na nacionalnoj razini i na razini EU-a, uz znatno smanjenje troškova za tehnologije proizvodnje obnovljive energije u zadnjih nekoliko godina, osobito za vjetroelektrane i solarne fotonaponske ćelije. Štoviše, u svim državama članicama EU-a na snazi su politike koje se odnose na obnovljive izvore energije te programi potpore za poticanje njihove upotrebe.

Rezultati ulaganja tih napora već su vidljivi. Mnoga europska kućanstva sada mogu kupiti električnu energiju proizvedenu iz obnovljivih izvora, kao što su vjetar, Sunčeva energija i biomasa. Obnovljivi izvori energije 2015. činili su 77 % novih proizvodnih kapaciteta u EU-u.

Kada je riječ o bruto konačnoj potrošnji energije ([2]), prema najnovijim podatcima Eurostata udjel energije iz obnovljivih izvora porastao je2015.  na gotovo 17 % u odnosu prema 9 % 2005. To je jedan od glavnih pokazatelja strategije Europa 2020., kojoj je cilj postignuti 20 % bruto konačne potrošnje iz obnovljivih izvora do tog datuma. Institucije EU-a trenutačno raspravljaju o prijedlogu kojim bi se ciljevi EU-a za 2030. postavili na udjel od najmanje 27 %, s obzirom na to da se očekuje da će obnovljivi izvori imati sve važniju ulogu u ispunjavanju budućih energetskih potreba u Europi.

Izazov prijevoza

Prihvaćenost obnovljivih izvora energije razlikuje se između zemalja i sektora energetskog tržišta (tj. električna energija, grijanje i hlađenje te prijevoz). Obnovljivi izvori energije predstavljali su znatan udjel potrošnje energije u sektorima energetskog tržišta 2015., iako su činili samo 6,7 % potrošnje energije u sektoru prijevoza, unatoč porastu potrošnje biogoriva.

U cestovnom prometu proteklih su godina postignuta znatna poboljšanja u području energetske učinkovitosti. To se može objasniti poboljšanjima na području učinkovitosti goriva koja su rezultat standarda EU-a za emisije novih osobnih automobila i kombija. Unatoč tim povećanjima učinkovitosti, potražnja za cestovnim prometom raste, što je 2014. i 2015. dovelo do blagog povećanja emisija stakleničkih plinova iz tog sektora.

Iako se smanjuju, emisije stakleničkih plinova po putničkom kilometru ([3]) u zračnom prometu ([vii]) još su uvijek znatno veće od onih u cestovnom prometu, dok željeznički promet ostaje način prijevoza putnika s najmanjim emisijama po putničkom kilometru.

Zemlje se kreću prema obnovljivim izvorima energije

Od 2005. u svim se državama članicama EU-a povećala potrošnja obnovljivih izvora. Švedska je izrazito najbolja u tome jer je 53,9 % njezine bruto konačne potrošnje energije 2015. bilo proizvedeno iz obnovljivih izvora. Slijedi Finska (39,3 %), a iza nje su Latvija, Austrija i Danska. Zapravo, već je 11 država članica ispunilo ili prekoračilo svoj cilj za 2020. postavljen u skladu s Direktivom o obnovljivoj energiji EU-a.

Izvori obnovljive energije znatno se razlikuju među državama članicama EU-a. Na primjer, Estonija se gotovo u cijelosti oslanja na čvrstu biomasu, dok više od polovice primarne proizvodnje energije iz obnovljivih izvora u Irskoj dolazi od energije vjetra, a potrošnja obnovljive energije u Grčkoj potječe iz više izvora, uključujući biomasu, nakon čega slijedi hidroenergija, energija vjetra i solarna energija.

Utjecaj koji imaju naši odabiri vrste goriva

Nuklearni je otpad izvanredno teško sigurno zbrinuti, a fosilna su goriva tijesno povezana s onečišćenjem zraka i klimatskim promjenama. Izgaranjem fosilnih goriva u atmosferu se oslobađaju onečišćivači zraka (dušikovi oksidi, sumporovi oksidi, nemetanski hlapljivi organski spojevi i fine čestice) te staklenički plinovi. Izgaranje biomase može imati slične utjecaje na kakvoću zraka i klimatske promjene. Štoviše, zbog upotrebe biogoriva mogu se pojaviti teškoće s upotrebom zemljišta jer se stavlja dodatni pritisak na zemljišne i vodne resurse. Upotrebom poljoprivrednih i šumskih ostataka ili upotrijebljenog ulja za kuhanje za proizvodnju biogoriva druge generacije može se pridonijeti smanjenju nekih od tih pritisaka.

Neki gospodarski sektori tijesno su povezani s određenim onečišćivačima zraka. S obzirom na to da većina cestovnih vozila ima motore s izgaranjem, cestovni promet znatan je izvor dušikovih oksida i finih čestica koje osobito utječu na kakvoću zraka u urbanim sredinama. Slično tome, sektor proizvodnje i distribucije energije odgovoran je, među ostalim, za više od polovice emisija sumporovih oksida i za jednu petinu emisija dušikovih oksida u 33 države članice Europske agencije za okoliš (EEA-33) ([4]).

Iako su u većini zemalja EU-a emisije onečišćivača zraka znatno smanjene, sadašnje razine još uvijek predstavljaju znatan rizik za ljudsko zdravlje jer onečišćivači zraka mogu pogoršati, među ostalim, respiratorne i kardiovaskularne bolesti. Ovisno o kojoj se onečišćujućoj tvari radi, one mogu pridonijeti i klimatskim promjenama i utjecati na okoliš. Na primjer, crni ugljik jedan je od uobičajenih sastavnih elemenata čađe koji se uglavnom nalazi u finim česticama (promjera manjega od 2,5 mikrona). U urbanim područjima emisije crnog ugljika uzrokovane su uglavnom cestovnim prometom, a osobito dizelskim motorima. Osim utjecaja na zdravlje ljudi, crni ugljik u finim česticama pridonosi klimatskim promjenama jer apsorbira Sunčevu toplinu i zagrijava atmosferu.

Upotreba resursa u kružnom gospodarstvu

Bez obzira na to za koje se gorivo odlučimo za ispunjenje svojih energetskih potreba, morat ćemo iskorištavati resurse – zemlju, vodu, minerale, drvo i energiju. Za fosilna goriva, da bismo istražili nove rezerve i izvukli ih, trebat će iskoristiti javna i privatna sredstva za izgradnju novih lokacija na obali i na moru, elektrana i rafinerija, cjevovoda za njihov prijevoz itd. Osim njihovih utjecaja na zdravlje, kakvoću zraka i klimu, dodatna potražnja i ovisnost o fosilnim gorivima mogu potaknuti zemlje i na proširenje aktivnosti bušenja na nove regije i na iskorištavanje više kopnenih ili morskih područja za izvlačenje, što može izazvati nove rizike, kao što su izlijevanje nafte i onečišćenje.

Slično tome, eksponencijalni rast obnovljivih izvora može biti povezan s povećanom potražnjom za materijalima kao što su rijetki zemni elementi koji se upotrebljavaju u baterijama ili fotonaponskim pločama. Kao i ostalim načinima proizvodnje energije, i solarnim pločama i vjetroelektranama potreban je prostor – na kopnu ili na moru. Slično tome, povećana je potražnja za plodnim tlom i izvorima pitke vode za proizvodnju bioenergije, uključujući za proizvodnju biomase i biogoriva. Nije uvijek lako utvrditi koliko je zemljišta – ili površine uopće – potrebno za proizvodnju obnovljive energije u dovoljnim količinama za istiskivanje fosilnih goriva iz upotrebe. Nadalje, potencijal za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora i izvori obnovljive energije mogu se znatno razlikovati od jedne regije do druge. Neke zemlje mogu imati veći potencijal Sunčeve energije i energije vjetra, dok bi druge potencijalno mogle ispuniti gotovo sve svoje energetske potrebe iz geotermalne energije.

Štoviše, od solarnih ploča do cjevovoda i elektrana, oprema za proizvodnju energije i infrastruktura postat će zastarjela nakon nekoliko godina. Uporabljene materijale trebat će zbrinuti na kraju njihova radnog vijeka. Obnovljiva energija zapravo nam može dati priliku za dizajniranje tehničkih rješenja, poput solarnih ploča, prema načelima kružnoga gospodarstva, pri čemu se različite komponente i različiti resursi mogu ponovno upotrijebiti, oporaviti i reciklirati.

Potencijalne koristi nisu ograničene na kraj radnog vijeka komponenata i na njihovu ponovnu upotrebu i recikliranje. Boljim planiranjem krajobraza i urbanističkim oblikovanjem – kao što je integriranje solarnih ploča u materijale za krov ili pregrada protiv buke na autocestama – mogu se ublažiti neki razlozi za zabrinutosti oko upotrebe zemljišta te zabrinutosti zbog buke i vizualnog onečišćenja.

Tehnološka rješenja ili dizajn svakako mogu pomoći u smanjenju negativnih utjecaja našu potrošnju energije u ovom trenutku. Energetski izbori koje donosimo kao kućanstva, ulagači, potrošači i tvorci politika i kojima se daje prednost čistoj i pametnoj energiji mogli bi zapravo biti ona pokretačka snaga dovoljna za dovršetak cjelovite promjene načina na koji se energija upotrebljava i proizvodi u sljedećih nekoliko desetljeća.

Slično tome, učinkovitija upotreba svih resursa sprečavanjem nastajanja otpada, ponovnom upotrebom i recikliranjem može pridonijeti smanjenju ukupne potrebe za energijom. U konačnici, energiju upotrebljavamo za uzgoj hrane i proizvodnju potrošačkih proizvoda. Svaki put kada ih odbacimo, trošimo resurse – energiju, vodu, zemlju i rad – koji se upotrebljavaju za njihovu proizvodnju i dolazak do nas.