Osnove gospodarstva i okoliša

Promijenite jezik
Article Objavljeno 2014-09-12 Zadnja izmjena 2016-08-31 15:12
U ožujku 2014. godine Pariz je bio izložen velikoj količini čestica u zraku. Uporaba privatnih automobila danima je bila strogo ograničena. Na drugoj strani planeta kineska je tvrtka lansirala novi proizvod: osiguranje od smoga za domaće putnike čiji je boravak pokvarila loša kvaliteta zraka. Koliko vrijedi čisti zrak? Može li nam gospodarstvo pomoći u smanjenju onečišćenja? Pobliže ćemo se baviti osnovnim gospodarskim pojmovima.

 Image © Gülcin Karadeniz

Riječ gospodarstvo, odnosno ekonomija dolazi od grčke riječi „oikonomia" što znači upravljanje kućanstvom. Djelatnosti koje obuhvaća sežu još dalje u prošlost. Prve su se zajednice sastojale uglavnom od proširenih obitelji koje su zajedno radile kako bi osigurale preživljavanje i zadovoljavanje svojih osnovnih potreba. Različiti su članovi zajednice bili odgovorni za različite djelatnosti: opskrbu hranom, pronalaženje ili izgradnju skloništa itd.

Kako su naša društva i dostupne tehnologije postale sofisticiranije, članovi zajednice počeli su se specijalizirati za različite zadatke koji su joj potrebni. Specijalizacija je došla s povećanom razmjenom dobara i usluga, kako unutar zajednice, tako i među zajednicama.

Tržišne cijene

Uporaba zajedničke valute olakšala je trgovinu. Bilo da je u obliku perli, srebrnjaka ili eura, „novac" odražava implicitni dogovor da ga svatko tko ga posjeduje može zamijeniti za dobra i usluge. Stvarna cijena – koliko se jedinica zajedničke valute može zamijeniti za neki proizvod – također predstavlja sporazum između kupca i prodavača.

Postoje različiti modeli koji se upotrebljavaju za objašnjavanje tržišnog određenja prodajne/kupovne cijene. Jedna je od osnovnih pretpostavki da kupac ili korisnik pripisuje neku vrijednost proizvodu koju je voljan platiti. Za većinu proizvoda vrijedi sljedeće: što je cijena veća, to je manje korisnika spremno kupiti ga.

Druga pretpostavka glasi da dobavljač ne bi proizveo proizvod da proizvod nije moguće prodati po cijeni višoj od troška proizvodnje jedne jedinice tog proizvoda. U stvarnome svijetu, da bi uklonili konkurente s tržišta ili smanjili suvišne zalihe, dobavljači mogu prodavati svoje proizvode po cijeni ispod troškova proizvodnje, a ta se praksa naziva „damping".

Pritom je ključna riječ „trošak". Kako izračunati trošak? Uključuju li cijene koje plaćamo za robu i usluge trošak uporabe prirodnih resursa – tehničkim rječnikom „prirodni kapital" – ili trošak onečišćenja koji nastane tijekom proizvodnje i potrošnje?

Kratak je odgovor ne. Gotovo nijedna cijena na tržištu ne odražava pravu cijenu proizvoda – tj. cijenu koja obuhvaća i troškove proizvodnje i troškove zaštite okoliša (uključujući i zdravstvene troškove povezane s uništavanjem okoliša). Naš je trenutačni gospodarski sustav izgrađen na praksama starim tisućama godina koje podrazumijevaju da su usluge koje nam priroda pruža besplatne. U većini slučajeva ono što plaćamo za materijale (ulje, željeznu rudu, vodu, drvo itd.) pokriva troškove vađenja, prijevoza i poslovanja. To je jedna od glavnih slabosti trenutačnog gospodarskog sustava koje nije lako popraviti, i to iz dva glavna razloga.

Poteškoće u procjeni troškova

Kao prvo, teško je napraviti proračun troškova za sve usluge i pogodnosti koje nam priroda pruža ili za sve štete koje joj nanose naše aktivnosti. Cijena koju su pojedinci ili društva spremni platiti za čisti zrak može znatno varirati. Za stanovništvo izloženo ekstremno visokim razinama onečišćenja česticama u zraku to bi moglo vrijediti čitavo bogatstvo; međutim, pojedinci koji svakodnevno uživaju u čistom zraku taj problem ni ne primjećuju.

Ekološki ekonomisti razvijaju računovodstvene koncepte koji pokušavaju izračunati „cijenu" za koristi koje imamo od okoliša te za štete po okoliš uzrokovane našim aktivnostima.

Dio posla računovodstva okoliša usmjeren je na troškove štete kako bi se izračunala novčana vrijednost usluga. U slučaju kvalitete zraka, na primjer, izračunavaju se troškovi liječenja zbog loše kvalitete zraka, smrtni slučajevi, smanjenje očekivanog trajanja života, gubitak radnih dana i sl. Isto tako, koliko vrijedi život na mirnom području? Razlika u cijenama sličnih kuća može se upotrijebiti za procjenu tržišne vrijednosti tihe okoline.

Međutim, svi su ti izračuni i dalje samo indikativni. Nije uvijek jasno do koje mjere loša kvaliteta zraka pridonosi specifičnim problemima s disanjem ili snižava li buka cijenu kuće.

Za neke resurse računovodstvo okoliša također procjenjuje koliko je tog resursa dostupno na nekom području, primjerice, koliko svježe vode ima u riječnom slivu. Dodaju se i padaline, riječni tokovi, površinske vode, podzemne vode itd.

Fish for free

(c) Gülcin Karadeniz

Plaćanje usluga zaštite okoliša

Kao drugo, čak i kad bismo mogli utvrditi jasnu cijenu, odražavanje tog „dodatnog troška" u trenutačnim cijenama kratkoročno bi imalo ozbiljne društvene posljedice. Drastičan rast cijena hrane 2008. godine kada se cijena nekih osnovnih prehrambenih namirnica udvostručila u šest mjeseci pogodio je sve, ali najviše one najsiromašnije. Brz prelazak iz sustava u kojem su prirodne usluge besplatne na sustav sa svim troškovima uračunatima u cijenu bio bi prilično društveno kontroverzan.

Međutim, neki su ekološki troškovi već uračunati u cijenu koju plaćamo za neke robe i usluge. Porezi i subvencije najčešći su alati koje vlade upotrebljavaju kako bi „prilagodile" tržišne cijene. Ekološki porezi predstavljaju dodatni trošak na cijene proizvoda, čime se povećava prodajna cijena. Na taj se način može usporiti potrošnja određenih neodrživih proizvoda. Primjerice, naplatama cestarina u prometom zagušenim sredinama koje se primjenjuju u nekim europskim gradovima vožnja u središtu grada dopuštena je samo onim korisnicima osobnih automobila koji su platili dodatnu naknadu.

Slično tome, subvencije mogu potaknuti potrošače da odaberu ekološke proizvode snižavanjem njihove kupovne cijene. Ovim se sredstvima također može pokušati riješiti problem socijalne pravde pomaganjem siromašnim i ugroženim skupinama.

Ekološki ekonomisti također razvijaju koncepte koji se odnose na „okolišnu fiskalnu reformu" kako bi istražili načine iskorištenja poreza za razvoj ekoloških alternativa, kao i reformiranja ekološki štetnih subvencija.

U nekim slučajevima tržišni sudionici (dobavljač ili kupac) mogu biti dovoljno jaki da utječu na tržište. U slučaju nekih zelenih tehnologija i proizvoda, odluka tijela javne uprave da prijeđu na te tehnologija omogućila je probijanje na tržište i konkuriranje afirmiranim sudionicima.

Iako nam područje gospodarstva pomaže da shvatimo neke koncepte koji pokreću naše obrasce potrošnje i proizvodnje, cijene i poticaje, u našem globaliziranom svijetu puno je drugih čimbenika kao što su tehnologija i politika koji mogu utjecati na okoliš.

Povezani sadržaj

Novosti i članci

Related briefings

Povezane objave

Geographic coverage

Europe
Radnje vezane za dokument
Europska agencija za okoliš (EEA)
Kongens Nytorv 6
1050 Kopenhagen K
Danska
Telefon: +45 3336 7100