Otpad: problem ili resurs

Promijenite jezik
Article Objavljeno 2014-09-12 Zadnja izmjena 2016-08-31 14:59
Otpad nije samo ekološki problem već predstavlja i gospodarski gubitak. Godišnje Europljani proizvedu u prosjeku 481 kilogram komunalnog otpada. Sve se veći dio tog otpada reciklira ili postaje kompost, a sve se manja količina šalje na odlagalište. Kako promijeniti način proizvodnje i potrošnje da bismo proizvodili sve manje otpada uz istovremenu uporabu svega otpada kao resursa?

 Image © Andrzej Bochenski / EEA

Europa proizvodi velike količine otpada: bačena hrana i vrtni otpad, građevinski otpad i otpad od rušenja objekata, rudarski otpad, industrijski otpad i mulj, stari televizori, rabljeni automobili, baterije, plastične vrećice, papir, sanitarni otpad, stara odjeća i stari namještaj... popis se nastavlja.

Količina otpada koju proizvedemo usko je povezana s našim obrascima potrošnje i proizvodnje. Još jedan izazov predstavlja sam broj proizvoda koji stižu na tržište. Demografske promjene, poput povećanja broja samačkih kućanstava, također utječu na količinu otpada koji proizvodimo (npr. manja veličina pakiranja robe).

Zbog širokog raspona vrste otpada i kompleksnih načina odlaganja otpada (uključujući i one nezakonite), teško je dobiti potpuni uvid u proizvedeni otpad i u to gdje se nalazi. Postoje podaci, premda različite kvalitete, za sve vrste otpada.

Koliko otpada proizvodimo?

Podatkovni centar za otpad EU-a prikuplja podatke o otpadu na razini Europe. Prema podacima za 2010. godinu za 29 europskih zemalja (tj. EU-28 i Norvešku), oko 60 % proizvedenog otpada sastojalo se od mineralnog otpada i tla, uglavnom iz aktivnosti povezanih s građevinarstvom i rušenjem objekata te iz rudarstva. Za metal, papir i karton, drvo, kemijski i medicinski otpad te životinjski i biljni otpad, na svaku je vrstu otpada otpadalo 2 do 4 % ukupnog otpada.

Oko 10 % ukupnog otpada proizvedenog u Europi sastoji se od onoga što je poznato kao „komunalni otpad" – otpad koji nastaje uglavnom u kućanstvima, a u manjoj mjeri u malim poduzećima te javnim ustanovama kao što su škole i bolnice.

U 33 zemlje članice Europske agencije za okoliš (EEA) 2012. godine po osobi je proizvedeno 481 kg krutog komunalnog otpada. Od 2007. godine primjetan je blago silazan trend, što se djelomično može objasniti gospodarskom krizom koja je pogodila Europu 2008. godine.

Na pravom putu: više recikliranja i manje odlaganja

U određenoj je mjeri malo smanjenje komunalnog otpada u Europskoj uniji možda pomoglo u ublažavanju učinaka otpada na okoliš. Međutim, iako je količina otpada važna, upravljanje otpadom također igra ključnu ulogu.

Diljem cijele Europske unije sve se veća količina otpada reciklira i sve je manje otpada koji se šalje na odlagališta. Što se tiče komunalnog otpada, udio recikliranog ili kompostiranog otpada u EU-27 povećao se s 31 % u 2004. godini na 41 % u 2012. godini.

Unatoč ovim postignućima i dalje postoje ogromne razlike među zemljama. Primjerice, Njemačka, Švedska i Švicarska zbrinjavaju manje od 2 % komunalnog otpada na odlagalištima, dok Hrvatska, Latvija i Malta ondje zbrinjavaju više od 90 % otpada. Većina zemalja s niskim stopama odlaganja ima visoke stope recikliranja i spaljivanja, pri čemu su obje stope iznad 30 % njihova ukupnog komunalnog otpada.

Zakonodavstvo EU-a postavlja ambiciozne ciljeve

Promjena u upravljanju otpadom usko je povezana sa zakonodavstvom Europske unije o otpadu. Ključni dio zakonodavstva na ovom području predstavlja Okvirna direktiva o otpadu. U njoj se navodi hijerarhija upravljanja otpadom: počevši od prevencije, nakon čega slijedi priprema za ponovnu uporabu, recikliranje, obnavljanje i na kraju odlaganje. Cilj je direktive spriječiti proizvodnju otpada što je više moguće, upotrebljavati nastali otpad kao resurs i smanjiti količinu otpada koji se šalje na odlagalište.

Okvirna direktiva o otpadu zajedno s ostalim direktivama Europske unije o otpadu (o odlaganju, otpadnim vozilima, e-otpadu, baterijama, ambalažnom otpadu itd.) obuhvaća specifične ciljeve. Na primjer, do 2020. godine svaka zemlja članica Europske unije mora reciklirati polovicu svojeg komunalnog otpada; do 2016. godine mora biti prikupljeno 45 % baterija; do 2020. godine mora se reciklirati ili obnoviti 70 % neopasnog građevinskog otpada i otpada od rušenja objekata (po masi).

Zemlje EU-a mogu usvojiti različite pristupe kako bi ostvarile svoje ciljeve koji se tiču otpada. Čini se da su neki pristupi učinkovitiji od drugih. Na primjer, ako su dobro osmišljeni, porezi na odlagališta mogu biti učinkovit način za smanjenje otpada s odlagališta. Još je jedan učinkovit način produžena odgovornost proizvođača koja podrazumijeva da proizvođač mora uzeti natrag proizvod nakon isteka roka trajanja.

Zagađenje zraka, klimatske promjene, onečišćenje tla i vode...

Loše upravljanje otpadom pridonosi klimatskim promjenama i onečišćenju zraka te izravno utječe na mnoge ekosustave i vrste.

Odlagališta koja se smatraju posljednjim izborom u hijerarhiji otpada ispuštaju metan, vrlo snažan staklenički plin povezan s klimatskim promjenama. Metan stvaraju mikroorganizmi prisutni u odlagalištima iz biorazgradivog otpada, kao što su hrana, papir i vrtni otpad. Ovisno o načinu na koji su izgrađena, odlagališta također mogu zagaditi tlo i vodu.

Nakon prikupljanja otpad se prevozi na daljnju obradu. U procesu prijevoza u atmosferu se oslobađaju ugljični dioksid, najčešći staklenički plin, i onečišćivači zraka, uključujući i čestice u zraku.

Dio otpada može se spaliti ili reciklirati. Energija iz otpada može se upotrijebiti za proizvodnju topline ili električne energije koje tada mogu zamijeniti energiju proizvedenu s pomoću ugljena ili drugih goriva. Na taj način energetska oporaba otpada može pomoći u smanjenju emisije stakleničkih plinova.

Recikliranje može još više pomoći u smanjivanju emisija stakleničkih plinova i drugih emisija. Kada reciklirani materijali zamijene nove materijale, smanjuje se potreba za crpenjem ili proizvodnjom novih materijala.

Otpad utječe na ekosustave i na naše zdravlje

Loše upravljanje otpadom i bacanje otpadaka može ozbiljno ugroziti neke ekosustave, poput morskog i obalnog ekosustava. Morski otpad sve je veći problem, i to ne samo iz estetskih razloga: zaplitanje i gutanje predstavljaju ozbiljne prijetnje mnogim morskim vrstama.

Otpad utječe na okoliš i na neizravan način. Otpad koji se ne reciklira ili obnovi predstavlja gubitak sirovina i ostalih ulaznih materijala koji se upotrebljavaju u lancu, tj. prilikom proizvodnje, prijevoza i potrošnje proizvoda. Učinci na okoliš u lancu životnog ciklusa znatno su veći od onih u fazama upravljanja otpadom.

Otpad izravno ili neizravno utječe na naše zdravlje i dobrobit na mnogo načina: plinovi metana doprinose klimatskim promjenama, onečišćivači zraka ispuštaju se u atmosferu, kontaminirani su izvori pitke vode, usjevi se uzgajaju u zagađenom tlu, a ribe gutaju otrovne kemikalije, a potom završe na našim tanjurima...

Na navedeno utječu i nezakonite aktivnosti kao što su nezakonito bacanje, spaljivanje ili izvoz, ali teško je procijeniti puni opseg takvih aktivnosti ili njihov učinak.

Gospodarski gubitak i troškovi upravljanja

Otpad također predstavlja gospodarski gubitak i teret za naše društvo. Rad i drugi ulazni materijali (zemlja, energija itd.) upotrijebljeni u fazama crpljenja, proizvodnje, distribucije i potrošnje također su izgubljeni kada su odbace „ostaci".

Osim toga, upravljanje otpadom je skupo. Stvaranje infrastrukture za prikupljanje, sortiranje i recikliranje također je skupo, ali nakon njezine uspostave recikliranjem se mogu ostvariti prihodi i stvoriti nova radna mjesta.

Otpad ima i svoju globalnu dimenziju povezanu s izvozom i uvozom. Ono što trošimo i proizvodimo u Europi može proizvesti otpad negdje drugdje. Uz to, u nekim je slučajevima otpad čak i roba kojom se trguje izvan granica, zakonito ili nezakonito.

Otpad kao resurs

Što kad bismo mogli iskoristiti otpad kao resurs i tako smanjiti potražnju za crpljenjem novih resursa? Crpljenje manje materijala i uporaba postojećih resursa spriječili bi neke učinke koji nastaju tijekom procesa. U tom kontekstu neiskorišteni otpad također predstavlja potencijalni gubitak.

Pretvaranje otpada u resurs do 2020. godine jedan je od glavnih ciljeva Plana razvoja za resursno učinkovitu Europu Europske unije. Plan razvoja također naglašava potrebu za osiguranjem kvalitetnog recikliranja, ukidanjem odlaganja otpada, ograničavanjem energetske oporabe na nereciklirajuće materijale i zaustavljanjem nezakonite isporuke otpada.

Sve je navedene ciljeve moguće ostvariti. U mnogim zemljama, kuhinjski i vrtni otpad čine najveći dio krutog komunalnog otpada. Ovu je vrstu otpada, ako se prikuplja zasebno, moguće pretvoriti u izvor energije ili gnojivo. Anaerobna probava metoda je za obradu otpada koja uključuje podvrgavanje biološkog otpada procesu biološke razgradnje sličnom onom na odlagalištima, ali u kontroliranim uvjetima. Anaerobna probava proizvodi bioplin i preostali materijal koji se zatim može upotrijebiti kao gnojivo, poput komposta.

Istraživanje EEA-a provedeno 2011. godine usredotočilo se na potencijalnu korist od boljeg upravljanja komunalnim otpadom. Rezultati su zapanjujući. Poboljšano upravljanje komunalnim otpadom između 1995. i 2008. godine rezultiralo je znatno nižom emisijom stakleničkih plinova, što se uglavnom može pripisati nižim emisijama metana iz odlagališta i emisijama koje su spriječene zahvaljujući recikliranju. Ako do 2020. godine sve zemlje u potpunosti zadovolje ciljeve za preusmjeravanje otpada s odlagališta Direktive o odlagalištima otpada, moglo bi se ostvariti smanjenje od dodatnih 62 milijuna tona emisije stakleničkih plinova izraženih kao ekvivalent CO2 u životnom ciklusu, što bi predstavljalo značajan doprinos naporima Europske unije da se ublaže klimatske promjene.

Rješavanje problema otpada počinje s prevencijom

Potencijalna je korist iznimno velika te može pridonijeti olakšavanju prijelaza Europske unije na kružno gospodarstvo u kojem se ništa ne baca. Napredak u pogledu rješavanja pitanja otpada nudi ekološku dobit, čak i za zemlje s visokim stopama recikliranja i oporabe.

Nažalost, naši trenutačni sustavi proizvodnje i potrošnje ne nude puno poticaja za sprečavanje nastanka i smanjenje otpada. Od dizajna proizvoda i ambalaže do izbora materijala, nužno je ponovno osmisliti čitav lanac vrijednosti i to na način da se prije svega pazi na sprečavanje nastanka otpada, a zatim i tako da se „ostaci" jednog procesa iskoriste kao ulazni materijal za drugi.

Napredak u pogledu rješavanja pitanja otpada zahtijeva udružene napore svih zainteresiranih strana: potrošača, proizvođača, kreatora politike, mjesne vlasti, ustanova za obradu otpada itd. Potrošači koji su voljni odvajati svoj kućanski otpad mogu reciklirati samo ako postoji infrastruktura za prikupljanje njihovog razvrstanog otpada. Također vrijedi i obrnuto: općine mogu reciklirati veći dio samo ako kućanstva razvrstavaju svoj otpad.

Konačno, hoće li otpad predstavljati problem ili će postati resurs, ovisi o tome kako ćemo njime upravljati.

Geographic coverage

Europe
Radnje vezane za dokument
Europska agencija za okoliš (EEA)
Kongens Nytorv 6
1050 Kopenhagen K
Danska
Telefon: +45 3336 7100